Uspon na vrh Europe – Elbrus

Elbrus za one koji će ga posjetiti nakon mene.

Elbrus na Kavkazu. Granica jugozapadne Rusije i Gruzije. Službeno najviši vrh Europe sa svojih 5642 m. Zadnjih 5 godina ga želim posjetit, ali iskreno bojim se njegove hladnoće. Kažu, penje se sa tri para rukavica, prve grijači, druge zaštitne od gorotexa i treći sloj rukavica, vanjske zaštitne od kiše i snijega. Imao sam dva sloja, nedostajao je treći. Danas, nakon svega mogu samo reći: “Hvala Buda što si mi pomogao nabaviti i taj sloj rukavica”. Polazak iz Beograd aa, preko Moskve i Mineralnih Voda dovoljno je vremena da se svi bolje upoznamo. Svako ima svoju taktiku uspona. Kaže Milenka iz Skoplja da je ponijela Viagru. U slučaju većih problema s visinskom, širi krvne žile, ali mora odmah napustiti uspon i krenuti na niže visine. Promatram joj plavo farbane nokte i svoju zabrinutost oko uspona zamjenjujem šalom da su joj i prsti poplavili koliko ih je preventivno popila.

Vesna je posebno draga. Odiše toplinom i jednostavnošću. Zbog takvih ljudi planinarenje je lijep sport, jer ih uvijek pronađeš u brdima. Na putu od Mineralnih do Terskola stajemo uz cestu na ručak. Prvi kontakt s tim dijelom Rusije. Restoran ima formu, ali mu fali malo uglađenosti na koju smo se svi navikli. Obližnji magazin (trgovina) samo potvrđuje moj stav. Podsjeća me na “zadrugu” kod bake na selu, od prije 30 godina, gdje trgovac na papiru za umotavanje zbraja cijene i ukupan iznos.

Terskol, prvi dan aklimatizacije, penjemo se na 3450 m. Ugodna šetnja pretvara se u kišu, vjetar i snijeg. Na vrhu uspona Zoki govori da bi trebali ostati barem sat vremena. Nema zaklona, kiša pada, mokri smo, nagon mi govori da idemo dolje, ali svi stoje, pa stojim i ja. Na Garabaši kontejnerima, na 3850 m, susrećemo se sa krasnim prizorima ledenjaka, ledničkih pukotina i veličinom planine. Pogled nam ipak skreće na dva šiljka koji se čine blizu i lako dostupni što uopće nije tako, na Zapadni i Istočni Elbrus i naš konačni cilj. Aklimatizacije se nižu, dan za danom, a nestrpljenje u nama raste. Pričamo s ostalim planinarima i uočavamo istu nestrpljivost i zabrinutost. Zadnji dan aklimatizacije penjemo na 4800 m. Negdje oko 4500 kreće padati jak snijeg s grmljavinom. Iznenadila nas grmljavina i snijeg zajedno, a naročito slabo pucketanje i zujanje koje smo skoro svi osjetili na glavi. Bilo je to dovoljno ozbiljno upozorenje da odustanemo i maknemo se što prije. Naime, osjećaj pucketanja na glavi bio je naš prvi susret sa pojavom električnog pražnjenja poznatom pod imenom “Vatra svetog Elma”. Elbrus nam je još jednom jasno i glasno dao do znanja tko je “gazda”.  To je bilo to, dali smo sve od sebe da uspjemo i posjetimo vrh Europe. Uslijedio je dan odmora i pripreme za uspon. Trebaš odmarati, spavati, a nema šanse. U 22,45 h svi spremni izlazimo van i navlačimo dereze. Gledam ekipu i molim se da ništa ne počne padati do vrha, a potom baš me briga, neka padaju i sjekire. Točno u 23 h, nakon zajedničke slike, krećemo na dobro uhodani put koji smo prethodno utvrdili. 5 sati do zatrpanog ratraka na 5100 m, pa potom jos 3 sata do sedla na 5350m i još 2 sata do vrha, ukupno 12 sati u jednom smjeru plus 5 sati poštenog spuštanja nazad. Bilo je hladno, hodali smo u koloni bez priče. U jednom trenu sam bacio pogled na desno i ugledao crveni mjesec. Želio sam tu sliku, ali morao sam paziti na mobitel za sliku s vrha. U jednom trenu mi se prispavalo, znao sam da je to visinska bolest koja je sad već uzela maha, ali nema nazad i drugima je tako, pa šutim i nastavljam dalje. Krov crvenog ratraka daleko je iza nas, stojimo na sedlu i krećemo ka samom vrhu. O visinskoj više ne razmišljam, znam da nema šanse odustati i doista korak po korak ispred nas se ukazuje sami vrh. 100 m prije vrha uzimam mobitel i počinjem snimati dolazak, ali ne ide. Suze se nižu jedna za drugom, plačem od sreće i radosti što smo uspjeli. Grlim Zorana, Vesnu, Kemala, Prišu i sve to snimam, ali nisam toga svjestan. Snimam i pokušavam poslati pozdrav supruzi, djeci, baki, didi, bratu i svim ostalima i zahvaliti na podršci koju mi pružaju, ali suze su jače od svega što želim izgovoriti. Emocije su me preplavile skroz, toliko da čak ni sad, dok sjedim na aerodromu u Mineralnim Vodama i pišem ovaj tekst, ne usudim se pogledati video sa vrha……

S poštovanjem do narednog uspona, Igor Mihelić, HPD “VUČEDOL” Vukovar.

ZSUGV.hr Author