Zastava Grada Vukovara na Mont Blancu.

…kako da Vam prepričam na jednostavan, a dojmljiv način pothvat koji je upravo iza mene….dok se 12 h vozim nazad, već to mi je dovoljno da pomislim kako je sve ovo zapravo rezultat velikog odricanja i truda. Svaki prethodni uspon dijelom me je izgradio i odlična je nadogradnja za nove pothvate, kao što je ovaj. Bilo kako bilo mogu slobodno reći da se 26.6.2022. na najvišem vrhu Alpa, vjerojatno po prvi put, zavijorila zastava Grada Vukovara, a naša “golubica planinarka”, hrabro i odlučno, zagazila je na plato Mont Blana na 4810 m. Da je bilo lako nije, ali prevladala je nužno potrebna upornost u takovim situacijama. Već kod samih priprema 3 h prije odlaska na Triglav, sasvim slučajno iskrenuo sam zglob noge. Najgora moguća situacija. Treba donijeti ispravnu odluku, jako tešku odluku. Noga boli, prijatelj mi govori nemoj ići, a ja, vjerojatno još dok sam vrištao od boli, u sebi pomislim…..stisni zube i penji, sve su to samo iskušenja. S takvom nogom penjem Triglav. Nije to normalno, ali….zar je normalno izazivat vrh Alpa, zar je normalno uložiti toliku količinu truda i rada u jedan uspon….JE…razliku između normalnog i nenormalnog upoznat ćete tek kad izađete iz svoje komforne zone i prepustite se nepoznatom.

Još su dva aklimatizacijska uspona ispred mene…Grosvenediger u Austriji sa 3666 m….prvi test izdržljivosti. Kiša nas je pratila tokom cijelog uspona. Ne zvuči privlačno, ali na kraju uspona izaziva najiskreniji osmjeh na licu, onaj koji smo imali kao beba od godinu dana. Pa ko se od nas ne želi tako nasmijati, samo se treba prepustiti. Drugi je Gran Paradiso u Italiji….ferata, pa navez i puno ozbiljnih ledeničkih pukotina. Test tehničke spretnosti i znanja u kojem svi tvoji nedostaci izlaze na vidjelo…..naravno da vam neću reći koliko ih imam….reću vam samo da ih nemam, savršenstvo sam bez mane….ha, ha, ha 😉

Nakon cjelokupnih priprema dolazimo u završnu fazu, do uspona na Mont Blanc….. ponovo test za tijelo i psihu. Tijelo je već dobrano iscrpljeno, a tek slijedi napor. O nozi ne želim ni razmišljati. U pauzama ju mažem svime, “i sirupom za kašalj, i sirupom protiv kašlja”, (pa šta brže pomogne), valjda me mama k’o malog tako učila, pa eto sad i ja primjenjujem istu metodu 🙂 …..

Start sa 2300 m i dižemo se na 3800 m u dom Refuge du Gouter za svega 6 h uspona. Žestok tempo, ali dobro smo aklimatizirani iako pri takovom tempu ta visina ne prašta nego izaziva visinsku bolest. Naš zadatak je bio doista ekstreman. Naime u 2 h u noći krenuli smo iz doma Rifugio Vittorio Emanuele II sa 2700 m te se za 1,5 h spustili na parkiralište na 1900 m, prevesti se 2 h u Francusku na start point i popeti na 3800 m u svega 6 h. To su nadljudski napori, a priči tu nije kraj. Takvi moramo pripremiti stvari za završni uspon, pojesti nešto (na tim visinama nemaš volje jesti, ali jednostavno se moraš prisiliti) te leći spavati i pokušat se odmoriti za završni uspon koji slijedi za par sati. Dakle već u 17 h istog dana idemo na spavanje kako bi ustali u 2 ujutro i cca u 2,30 h kreće naš završni uspon. Organizam je “zgnječen” kao limenka. Zašto to radim? Ne mogu Vam opisati, nema pravilne rečenice, znam tek da sam izišao iz komforne zone i da osjećam u dubini sebe izuzetan mir i zadovoljstvo. Onaj koji je vrijedan sve ove patnje i muke….(oprosti pater Ivica što ti “kradem” misli i rijeći, al’ kad budeš išao na godišnji zovni me, rado ću te zamijeniti na par dana 🙂 ). U navezu smo s čeonim lampama na glavi. Ispred nas uzbrdo se već formirala “gusjenica” lampi. Često viđen prizor. Ne opterećujem se gdje su oni prvi. Miran sam i skoncentriran na disanje i pravilan tempo hoda. Problem je vjetar koji nije slab nego se pojačava. Nakon 2 h uspona prve se grupe već vraćaju, ali ne sa vrha nego odustaju. Prejak je vjetar. Puše preko 50 km na sat, te stvara dojam hladnoće ispod -15 °C. Dolazimo u sklonište Vallot. Cura iz neke druge grupe plaće i drhti. Peku je prsti od hladnoće. U šoku je. Napravili smo pauzu 10 min. Pijem tekućinu i krećemo dalje. Ispred nas je prvi, i najopasniji od tri žileta. Vrlo uzak prostor po kojem moraš hodati, što uz ovaj vjetar misiju čini nemogućom. Vidim grupu od 3 u navezu, vraćaju se i govore nam da odustaju. U tom trenutku shvaćamo da ispred nas više nema nikoga, svi su se povukli. Znao sam da tek sad Zoki dolazi na svoje. Neće htjet odustati, dosad nas je vodio, a odsad pa do vrha i nazad do doma po ovakvom vremenu, to je izazov za njega. Prebacujem “mod” u glavi na viši nivo, dajem si autosugestiju da je ovo moguće ako je glava savršeno mirna i nastavljamo. Prelazimo prvi žilet, u mojoj glavi je samo zadatak 5 m uspona ispred mene i nikakva druga pod pitanja tipa što ako i kako ću…. Ulazimo u ravni dio uspona, pa novi žilet. Jedan je osjećaj kada derezu zabijaš u snijeg, a skroz drugi te iste dereze zabijati u čisti led. Naravno ispred nas je led, svi smo u čučećem položaju kako bi otpor vjetra bio sto manji, a ravni dio žileta prelazimo u puzajućem položaju….mislim da već dugo nitko nije tu dionicu tako penjao odnosno prelazio.  Radimo kratku pauzu. Pokušavam popiti malo vode, ali ona je već odavno pretvorena u led, boca u čarapi ne pomaže. Lagano prebirem misli i pomišljam kako smo već 5 h izloženi ovoj hladnoći, a zapravo mi uopće nije hladno….vjerojatno me pukla visinska, al’ i nju ću ignorirat jer još uvijek svjesno hodam. Goranu je vjetar odnio jednu rukavicu, e to je problem, Priša mu je dao čarapu koju je navukao. Pokušavam fotografirati ali vrlo brzo kužim da činim glupost. Prsti mi se lede već 20 sekundi kasnije. Ne mogu vratiti mobitel na mjesto, zakopčati jaknu, uvući ruku u rukavicu….puno onih temeljnih, jednostavnih radnji. Stišćem prste da cirkulacija proradi i uvjeravam se da je sve ok….rukavica je ponovo na ruci…..savršen osjećaj :).

Kreće treći žilet i izlazak na plato vrha. Napokon u 9 h ujutro, ekipa od 8 vrlo hrabrih planinara (o mudrosti nećemo 🙂 ), izlazi kao jedina u tom danu na vrh Alpa, na Mont Blanc, na 4810 m. Izbijaju mi suze koje se istog trena lede, a vjetar ih raspršuje po planini. Dio mene još dugo će biti na Mont Blanu. Presavršen osjećaj. Neopisiv. Tresem se od sreće i uspona. Grlimo se svi zajedno, svjesni da smo ovo mogli jedino ako svi radimo kao tim, ako se poštujemo i volimo međusobno. S jednakim žarom grlim Gorana iz Leskovca kao i Prišu iz Zagreba, kao i Petra iz makedonskog Kruševa. Jednako su mi bliski i dragi, a sve to samo zato što sam se usudio izići iz svoje komforne zone. 10 min provedenih na vrhu, nadogradili su me, promijenili. Nije to samo još jedan vrh, to je rezultat višegodišnjeg truda, rada, penjanja i učenja. To je Mont Blanc, a ta “diploma” nije kupljena. Pišem i idu mi suze.. . očito je vrijeme da privedem priču kraju ;). “Golubica planinarka”, još jednom je isplivala na površinu, baš kao što je isplivala i davne 1938. godine kada je na Vučedolu ponovo ugledala sunce. Krećemo nizbrdo, straha nema, samo oprez, mirna noga i mirna glava. U donjoj zoni nas gledaju pojedini planinari otkud mi. Ne vjeruju da idemo s vrha, ali svojim pomicanjem sa staze iskazuju nam veliko poštovanje i respekt. U 13 h smo u domu. Sve ostalo je “pjesma” i šala. Turu završavamo u 17 h. Dakle ukupno 15 h napornog hodanja, koji su zapravo ništa naspram zadovoljstva na našim licima, ne može se to opisati, to se može samo doživjeti. Mont Blanc je uspješno posjećen i uspomena na njega trajno će biti zabilježena duboko u nama :).
S poštovanjem do narednog uspona, Igor Mihelić, HPD “VUČEDOL” Vukovar. 

ZSUGV.hr Author