Hajdučki kukovi na „ach“ način

Nikad nisam pisao o izletu unaprijed, bit će da je došlo vrijeme pisati i tako. Zove me “šogor Marko”: “….dolazi ‘vamo na harmoniku…nema opravdanja i izvlačenja…”. Znao sam što slijedi…glazba, fešta, pijanka….a ja u sred pripreme za sjeverni Velebit. Dogovaram Hajdučke kukove, trebam ići na trčanje, vježbati, a ako odem k njima…..krenut će sve drugačije. Ni prvi ni zadnji put tako, koliko god da sam se opirao znao sam da ću u roku od 10 minuta već voziti prema njima. Odlazim, grlim vesele i dobre ljude….u očima im vidim ono što nekima nemožeš ni nacrtati….nije mi žao, život brzo prolazi…..Velebit ću ionako prehodati snagom volje, a ne sa mišičima…..prepuštam se fešti i uživam…..5 dana kasnije i evo nas u strogom prirodnom rezervatu sjevernog Velebita, Hajdučki i Rožanski kukovi….hodam sa Lubenovca prema Kuku, nisam baš u formi, al baš me brige….davno sam skužio da nije stvar u formi nego u trenutku….uživao sam  s veselom ekipom i tamburom, sad uživam u prirodi, a sutra ću u nećemu trećem….život je lijep samo ako koristiš svaki njegov trenutak…nemoj stalno čekati nešto….uživaj sad i u tome….sutra je novi dan. Baš kao što smo jučer, na putu za Velebit stali u Josipdol i učili o razlikci između gibanice i masnice (stvar je u nijansama, al oboje je odlično), te smo slušali priču o modruškoj kuli koja je nekada, u tursko doba, brojala 1200 ljudi, a danas svega 20….tako danas sjedimo u Žukalju i slušamo priču jednog od četvorice preostalih žitelja tog malenog zaseoka, o tome kako zimi po mjesec dana nitko ne dođe, a medo rano izjutra ima svoju već utabanu stazu ravno uz kuću…

…sjedim na Kiti, pogled prema obližnjem bilenskom padežu, Kozjaku, Begovačkom kuku, tik ispod nas prijevoj Veliki Alan, desno Šatorina i Matijević brijeg, lijevo Crikvena i Seravski, sve prošarano tamno zelenom i svjetlozelenom bojom šume kao i čistim bijelim stijenama…..mir i tišina. Djelovanje ljudi vidljivo je samo u postavljenom geodetskom kamenu na kojem sjedim i upijam prekrasne prizore. Staza od Lubenovca na Kuk i dalje prema Golubiću već 10 godina nije u uporabi. Strogi prirodni režim učinio ju je takvom, al’ utoliko je i ljepša. Hodaš preko ogromnih porušenih borova, sigurno stogodišnjaci koji ti, ovakvi bez kore, pokazuju svu svoju raskoš i ljepotu. Kombinacija vlage i oblaka koji se mješaju s takvom šumom samo joj daju dodatnu mistiku i draž. Promatram svoje planinare i na licu im vidim zadovoljstvo, te se prepuštam uživanju na još jednoj prekrasnoj stazi…

…a sad dosta o ljepotama Sjevernog Velebita….znam ja da vas to baš i ne zanima nego oni sočni detalji….što bi rekli pikanterije (dat ću vam par mrvica, za ostalo se morate i sami potruditi)…..nego kad smo već kod toga znate li vi što znaći riječ:”ach”?…..e neću vam ni reći, učlanite se u bilo koje planinarsko društvo i saznaćete…u svim društvima ima isto značenje…..hodamo stazom, a ovaj “jedan” mi stalno skreće…kaže mora piškiti, ima problema s bešikom….ma da, eno ga sad već tetura niz stazu od rakije u bešiki….sva sreća da je i staza krivudava….a znate li što treba raditi ako vam je u tri ujutro hladno u vreći?, pa ustanete i idete “trčati”…..onda vam više neće biti ladno….i tako ima tu furtom toga, nećemo dalje….
Hod sa Hajdučkog kuka na Golubić je raj od staze i pogleda….šteta što u školama djeci ne uvedu ovakove stvari kao obavezne,  šteta i što puno ljudi ovakove slike neće vidjeti uživo, a možda je tako i bolje….neka nama zabačenih i nepristupačnih kukova…tko to istinski voli taj će i uživati, ostali….tutavela u trgovačke centre po novu majicu. Znate li što je “šlag na tortu” nakon dobre ture….skuhati si toplu juhu. E upravo time smo se nagradili. U sred guste šume u domu smo naložili vatru, toplo je i ugodno, jedemo juhu, a kroz prozor gledamo kišu koja je upravo počela padati….e sad, sve bi bilo dobro da se na stolu nije iznenada pojavio svježi  krastavac, na pitanje čiji je nastao je muk i tišina, cure su se pogledavale ali bez osmjeha koji bi ih odao, pa je isti još uvijek tamo….no dobro, najesti se, prileći, malo divaniti uz svijeću i ondak zaspati snom pravednika, kao što je Stipo nekada znao reći, bilo je sve ono što ovaj pohod pretvara u savršen uspon.

S poštovanjem do narednog uspona, Igor Mihelić, HPD “VUČEDOL” Vukovar. 

ZSUGV.hr Author