Mislio sam priču o usponu HPD „Vučedola“ započeti izvještajem s Velebita i prethodno prehodane Premužičeve staze, pa nastaviti prizorima s Vranice, ali Prokoško jezero sa svojim selom i oklina Vranice toliko me se dojmila da ću joj posvetiti cijelu priču. Vranica je planina u središnjoj Bosni, za jedne blizu Fojnice u kojoj se još uvijek mogu pronaći stogovi sijena i Žege kako se dime (Čumuri ili Vuglenice – ovisi gdje živite i kako izgovarate), a za druge blizu Novog Travnika i poznate nam u Nove Bile, no kako god da gledaš, ispunjena je toplim i dobronamjernim ljudima koje je planina naučila živjeti u skladu s prirodom. Još prilikom planiranja i pripreme izleta činilo mi se da će biti lijepo i zanimljivo: nije sezona, pa na Prokoškom jezeru i u selu uglavnom nema nikoga što planinari vole jer tada je ona samo njihova. Odlučili smo ići gore preko, skoro već potpuno praznog i raseljenog sela Sebešić, odnosno pored Borine rodne kuće iz koje danas rastu trupci već spremni za sjeću i izradu fosni. Da se život tamo ipak vraća dokaz su nam Senad i Mato u Lovačkom domu i veselo druženje u kojem smo se vrlo brzo osjećali kao kod kuće. Smještaj na Prokoškom nismo imali dogovoren, jer je pokušaj dogovora propao, ali nošeni iskustvom i sličnim situacijama to nas uopće nije brinulo, priroda se pobrine za sve, pa tako i za svoje planinare. U selo smo stigli u mrak, nakon 15 km makadama i polagane vožnje. Nema struje, tek pokoje svjetlo u par katuna. Jezero se caklilo u mraku oko nas dok smo s naglavnim lampama krenuli ka obližnjoj vikendici iz koje se vidjelo svjetlo. Mislim da se nismo ni počeli predstavljati, a već smo sjedili u toploj sobi i razgovarali sa Ismetom o obližnjim vrhovima koji su mu u malom prstu dok je Hatidža pripremala kavu.
Topli i jednostavni ljudi s kojima nam je vrijeme u razgovoru doista brzo prošlo. Izjutra smo plan uspona malo promjenili, pa smo sa sarajevskih vrata krenuli prvo na Krstac, pa na Nadkrstac i Devetake, te sve do Rosinja s kojeg se pružao pogled na Bugojno, Vlašić, Radušu, Prenj…
Nadkrstac sa svojih 2112 m peti je vrh BIH po visini, ali navedena staza sa jezerom i katunima, te obilje brusnice po obroncima, slobodno bi ga mogli gurnuti i na „višlju“ poziciju.
[Best_Wordpress_Gallery id=”24″ gal_title=”vranicaBIH”]
Iako smo u povratku imali priliku ići drugom stazom ipak smo se odlučili za povratak istim, grebenskim putem koji je bio doista lijep i prepun brusnice, te smo sa sarajevskih vrata posjetili još i vrh Ločika sa svojih 2107 m, te vrh Treskavica sa 2020 m, da bi potom krenuli prema katunima jer je mrak već počeo da prekriva obližnja brda. Veselili smo se odlično ishodanoj turi, zdravom umoru koji nas je dobrano hvatao, a merak na kraju dana bila je domaća topla pita koja nas je čekala po povratku na jezero.